Metagaming je kada koristiš znanje izvan lika (stvari koje znaš ti, igrač) da bi donosio odluke unutar lika (stvari koje radi tvoj lik). Ukratko: tvoj junak djeluje na temelju informacije koju nikada nije mogao saznati unutar priče.
To je jedna od najraspravljanijih navika za bilo kojim stolom, i gotovo svatko to malo radi. Sama riječ dolazi od "meta" (iznad ili izvan) plus "game" (igra) — posežeš izvan fikcije i vučeš za pravila, kockice ili igrače oko sebe umjesto za svijet u kojem tvoj lik živi.
Razložimo kako to izgleda, kada zapravo ima značaja i kako držati svoj igrački mozak i svoj likovski mozak u odvojenim sobama.
Metagaming je najlakše prepoznati kroz primjere. Nekoliko klasika:
Ako rasuđivanje počinje s "Znam ovo jer sam igrač", vjerojatno radiš metagaming.
Metagaming nije zločin, ali ima stvarnu cijenu.
On kvari uživljavanje (immersion). Igre uloga počivaju na zajedničkoj iluziji da su ti likovi stvarne osobe koje donose stvarne odluke. Kada je odluka očito pogonjena igračevim znanjem, ta iluzija pukne.
On uklanja otkrivanje i napetost. Pola zabave RPG-a leži u tome da ne znaš. Ako već znaš da trol gori, da vampir bježi od sunčeve svjetlosti ili da je prijateljski trgovac zapravo zlikovac, stol gubi ono postupno otkrivanje koje takvim trenucima daje težinu.
To se drugima može činiti i nepravednim. Igrača koji je pažljivo odglumio svog opreznog, neukog lika može potkopati netko tko otkrivanje preskoči u potpunosti. A može pregaziti i GM-ovu pripremu, ispuhujući obrat koji je gradio cijeli tjedan.
Evo važnog dijela: nije svako preklapanje igrača i lika varanje.
Uvijek ćeš znati neke stvari koje tvoj lik tehnički ne zna, i to je u redu. Znati kako funkcionira inicijativa, da bacaš d20 za napad ili da napitci za liječenje postoje samo je sistemska pismenost — zajednički jezik koji omogućuje da igra uopće funkcionira.
Pametna taktika je obično također u redu. Opkoliti neprijatelja, koncentrirati vatru na jednu metu ili se povući na dovratak odluke su koje bi iskusan pustolov uvjerljivo donio. Prekaljeni ratnik bi razumio pozicioniranje na bojištu.
A mnoge grupe koriste prijateljske prečace: pretpostave da se družina međusobno povjerava kako bi sesija mogla započeti, ili preskoče provjeru sumnjičavosti jer svi žele doći do tamnice. Mnogi stolovi i dogovorno (house-rule) dopuštaju da je "pasivno" žanrovsko znanje (tvoj ranger vjerojatno zna da trolovi mrze vatru) dopušteno uz brzu provjeru inteligencije ili relevantnog znanja. Ništa od toga nije u osnovnim pravilima kao lijek za metagaming — to je dogovor za stolom, pa jednostavno popričajte o tome.
Granica je u namjeri. Korištenje opće kompetencije je u redu. Korištenje specifičnih tajni koje imaš samo zato što držiš knjigu u ruci je ono na što treba paziti.
Dobra vijest: šačica malih navika rješava gotovo sve.
Ako svoje sesije vodiš na platformi poput Mini Krakena, držanje bilješki i tajni uredno organiziranima uvelike olakšava poštivanje onoga što svaki lik zapravo zna, a što ne.
Metagaming je spektar, a ne prekidač. Malo ga je neizbježno i sasvim u redu. Cilj nije savršenstvo — cilj je ostati dovoljno svjestan da svom liku dopustiš živjeti vlastitu priču, sa svim iznenađenjima.